Piše: Jelena Krivčević

Na surovim visinama Dinarskih planina, tamo đe slovenska plemena već hiljadu i po godina dijele sudbinu sa pašnjacima, brzim rijekama i vukovima, hrana nikada nije bila samo puko preživljavanje. Ona je odraz kulture, tihi svjedok istorije i, iznad svega, nepobjedivi kreativni odgovor na oskudicu. Na ovom etnički raznovrsnom prostoru, đe su tragove ostavljali Iliri, Rimljani, Kelti, Turci i trgovački karavani, stvorena je autentična planinska gastronomija – ona koja se ne uči iz knjiga, već se nasljeđuje kao genetski kod.

Kreativnost rođena iz oskudice

Zajednička nit koja povezuje sve ljude sa crnogorskih katuna jeste potreba za jakom, kaloričnom hranom. U svijetu đe su mraz, duboki snijegovi i teški fizički rad svakodnevica, obrok je morao biti snaga. Ipak, planinska kuhinja krije jednu dirljivu istinu: ona je nastala iz siromaštva. Upravo je to siromaštvo natjeralo gorštake na nevjerovatnu kreativnost i oslanjanje na „divlje“ namirnice – ono što se nije uzgajalo, već sakupljalo u šumama i na livadama. Naše su planine, koliko god nemilosrdne bile, istovremeno i blagorodne; hranile su narod onim što se moglo ubrati u trenucima najvećih nevolja.

Evolucija trpeze: Od dlana do sofre

Put do drvenog stola za kojim danas sjedimo bio je dug i neobičan. Kroz vjekove, trpeza se prilagođavala nomadskom životu i skučenom prostoru koliba:

• Sofra: U malim seoskim kućama prostor je bio dragocjen. Zato je sofra, taj niski okrugli sto, bila savršeno rješenje – nakon večere bi se jednostavno okačila o zid. Ona je i danas simbol katuna, lako prenosiva na konju, spremna da okupi „gomilu dječurlije“ oko sira i priganica.

• Bošča: Za kosače i žeteoce koji su se nadmetali sa kišnim oblacima, trpeza je bila bošča – ručno tkana vunena marama. Razvezana u hladovini, ona je bila preteča svakog modernog piknika, noseći u sebi miris domaćeg smoka i toplinu tek pečenog hljeba.

• Dlan: Možda najsvetija trpeza planine. Čobanin ili đak-pješak koji kilometrima gazi do škole, sjedne na travu i iz torbice izvuče komad kolobotnjice i glavicu luka. Taj zalogaj „iz ruke“ krijepi i tijelo i dušu više od bilo kakvog raskošnog banketa.

Poštovanje prema znoju i zemlji

Na planini se svaki komad hljeba poštuje. On je dar prirode i rezultat teškog rada, upisan u narodne poslovice koje opominju da „od gladna trbuha nema veće nevolje“. Naša trpeza nije skromna, čak ni kada je na njoj samo vreo krompir pečen u pepelu sa malo kajmaka. Ona je raskošna jer je neodvojiva od ljudi koji su je pripremili i od prirode koja ju je iznjedrila.

Danas, dok se polako vraćamo „prirodnijem“ načinu života, ponovo počinjemo da cijenimo ono što smo oduvijek imali: izvorsku vodu od koje trnu zubi, jutarnju svježinu katuna i ukus domaćeg hljeba koji mnogi pamte kao najdraži miris djetinjstva.

Crnogorske planine – od Bjelasice i Komova, preko Prokletija i Durmitora, do Sinjajevine i kanjona Tare – nijesu samo geografija. One su svijet posebne ljepote i istorije u kojem sva čula uživaju. Jer planina se, uprkos svojoj povremenoj nemilosrdnosti, uvuče u srce. Sa njom nije lako, ali se bez nje ne može.