Kulturnu baštinu ne posmatramo kao nešto što pripada isključivo prošlosti, već kao živo znanje koje se i danas koristi, prenosi i prilagođava savremenim okolnostima. U planinskim zajednicama, baština je dio svakodnevice – u načinu gradnje katunskih koliba, u sezonskim kretanjima stoke, u pripremi hrane, zanatima i običajima koji oblikuju identitet prostora i ljudi. Poseban značaj pridajemo nematerijalnoj kulturnoj baštini, koja se najčešće prenosi usmeno i kroz praksu, sa generacije na generaciju. Ta znanja su neraskidivo povezana sa prirodnim okruženjem i načinima njegovog korišćenja – od transhumance i upravljanja pašnjacima, do tradicionalnih vještina, rukotvorina i lokalne gastronomije.

U našem radu, očuvanje kulturne baštine nije samo pitanje zaštite, već i aktivnog uključivanja zajednica u njeno tumačenje i prenošenje. Vjerujemo da baština ima smisla samo ako je ljudi prepoznaju kao svoju i ako u njoj vide vrijednost za sadašnjost i budućnost. Zato radimo na tome da se tradicionalna znanja dokumentuju, ali i da pronađu svoje mjesto u savremenom životu, obrazovanju i ekonomiji. Posebnu ulogu u očuvanju i prenosu kulturne baštine imaju žene, koje su često čuvarice znanja o hrani, zanatima, običajima i porodičnim tradicijama. Njihov doprinos prepoznajemo kao ključan za očuvanje identiteta zajednica, ali i za stvaranje novih razvojnih prilika zasnovanih na lokalnoj kulturi i kreativnosti.

Kroz povezivanje kulturne baštine sa održivim turizmom, lokalnom proizvodnjom i edukacijom, nastojimo da baštinu ne „zamrznemo“, već da joj omogućimo da se razvija na način koji je autentičan, odgovoran i u skladu sa potrebama zajednica koje je nose. Poseban fokus u tom razvoju stavljamo na narodno graditeljstvo, kao najvidljiviji izraz suživota čovjeka i planinske prirode. Tradicionalni objekti, poput katunskih stanova i kamenih kuća, nisu samo spomenici prošlosti, već vrhunski primjeri održive gradnje koja poštuje konfiguraciju terena i nudi dragocjena rješenja za ekološki svjesno planiranje prostora u budućnosti.