Okusi planine: Više od preživljavanja
Gastronomija kao genetski kod gorštaka
Na surovim visinama Dinarskih planina, tamo đe slovenska plemena već hiljadu i po godina dijele sudbinu sa pašnjacima i vukovima, hrana nikada nije bila samo puko preživljavanje. Ona je odraz kulture, tihi svjedok istorije i nepobjedivi kreativni odgovor na oskudicu.
Piše: Jelena Krivčević
Na ovom etnički raznovrsnom prostoru, đe su tragove ostavljali Iliri, Rimljani, Kelti, Turci i trgovački karavani, stvorena je autentična planinska gastronomija – ona koja se ne uči iz knjiga, već se nasljeđuje kao genetski kod. Zajednička nit koja povezuje sve ljude sa crnogorskih katuna jeste potreba za jakom, kaloričnom hranom. U svijetu đe su mraz, duboki snijegovi i teški fizički rad svakodnevica, obrok je morao biti snaga.
Planinska kuhinja krije jednu dirljivu istinu: ona je nastala iz siromaštva. Upravo je to siromaštvo natjeralo gorštake na nevjerovatnu kreativnost i oslanjanje na „divlje“ namirnice sakupljene u šumama i na livadama.
Naše su planine, koliko god nemilosrdne bile, istovremeno i blagorodne; hranile su narod onim što se moglo ubrati u trenucima najvećih nevolja. Put do drvenog stola za kojim danas sjedimo bio je dug i neobičan. Kroz vjekove, trpeza se prilagođavala nomadskom životu i skučenom prostoru koliba.
U malim seoskim kućama prostor je bio dragocjen. Zato je sofra, taj niski okrugli sto, bila savršeno rješenje – nakon večere bi se jednostavno okačila o zid. Ona je i danas simbol katuna, lako prenosiva na konju, spremna da okupi „gomilu dječurlije“ oko sira i priganica. Za kosače i žeteoce koji su se nadmetali sa kišnim oblacima, trpeza je bila bošča – ručno tkana vunena marama. Razvezana u hladovini, ona je bila preteča svakog modernog piknika, noseći u sebi miris domaćeg smoka.
Dlan je možda najsvetija trpeza planine. Čobanin koji kilometrima gazi planinom, sjedne na travu i iz torbice izvuče komad hljeba i glavicu luka. Taj zalogaj „iz ruke“ krijepi i tijelo i dušu više od bilo kakvog raskošnog banketa.
Na planini se svaki komad hljeba poštuje. On je dar prirode i rezultat teškog rada, upisan u narodne poslovice koje opominju da „od gladna trbuha nema veće nevolje“. Naša trpeza nije skromna, čak ni kada je na njoj samo vreo krompir pečen u pepelu sa malo kajmaka. Ona je raskošna jer je neodvojiva od ljudi koji su je pripremili i od prirode koja ju je iznjedrila.
Danas, dok se polako vraćamo „prirodnijem“ načinu života, ponovo počinjemo da cijenimo ono što smo oduvijek imali: izvorsku vodu od koje trnu zubi, jutarnju svježinu katuna i ukus domaćeg hljeba koji mnogi pamte kao najdraži miris djetinjstva.
Crnogorske planine nijesu samo geografija. One su svijet posebne ljepote u kojem sva čula uživaju. Planina se, uprkos svojoj povremenoj nemilosrdnosti, uvuče u srce. Sa njom nije lako, ali se bez nje ne može.
Bjelasica i Komovi, Prokletije i Durmitor, Sinjajevina i kanjon Tare – svaki ovaj prostor nosi svoju priču o opstanku i uživanju. Povratak ovim ukusima je povratak samima sebi, tradiciji koja nas je oblikovala i prirodi koja nas i dalje nesebično hrani.
Jelena Krivčević
Jelena Krivčević od 1999. godine radi u međunarodnim i lokalnim organizacijama na različitim projektima, najviše u Crnoj Gori ali i 6 godina u inostranstvu. U različitim ulogama i na različitim pozicijama radila je na implementaciji multimilionskih projekata u oblasti razvoja zajednica i ekonomskog rasta u Crnoj Gori i u Gruziji, pružala je konsultantske usluge USAID-ovim projektima u Gruziji, Srbiji i na Kosovu, radila na pripremi i sprovođenju preko 30 projekata koje finansira EU. Praktično od osnivanja RRA BKP je na njenom čelu, gradeći sa svojim timom respektabilnu i uspješnu organizaciju.
