Ljetnja sezona 2018. se brzo približava, a mi smo razgovarali sa direktoricom Regionalne razvojne agencije za Bjelasicu, Komove i Prokletije iz Crne Gore, Jelenom Krivčević, o njenom iskustvu u vezi sa tim kako ostvariti turizam zasnovan na zajednici u izazovnom okruženju.
P: Jelena, do sada jedina Regionalna razvojna agencija u Crnoj Gori počela je sa radom prije osam godina. Preselili ste se iz brzorastućeg glavnog grada Podgorice ka svojim korijenima, u zabačeni grad Berane na sjeveru. U opštinama vašeg regiona stope nezaposlenosti su među najvišima u zemlji (tri od pet građana su bili nezaposleni 2014. godine, vidi: www.mojgrad.me). Migracije i ekološki problemi dopunjuju osnovnu sliku bezizlazne situacije. Šta su bili Vaši motivi da počnete ovdje i kakvu je ulogu razvoj avanturističkog turizma igrao u Vašim projektima do sada?
O: Rođena sam i odrasla u ovom dijelu zemlje. Nakon što sam pet godina radila u međunarodnom razvoju, i sa reformama vezanim za EU integracije koje se dešavaju u Crnoj Gori, mislila sam da je vrijeme da se vratim kući i radim u svojim zajednicama. Potpuno je drugačije raditi kod kuće nego na međunarodnom nivou. Svaki uspjeh ovdje mnogo više ispunjava, a svaki neuspjeh ili puka prepreka mnogo više frustrira. Ali ovo je moj posao iz snova, uprkos brojnim izazovima i poteškoćama.
Ono što volim kod ove „zabačenosti“ je upravo ta njena priroda. Malo mjesta u razvijenom svijetu ima ono što mi imamo ovdje. U suštini, ne treba vam auto za svakodnevne obaveze. Kupovina namirnica ovdje je vjerovatno ostvarenje sna za zapadni svijet. Zelena pijaca je zapravo pijaca organske hrane, i imate priliku da upoznate sve proizvođače. Ako želite da budete aktivni, to možete učiniti bez ikakve komplikovane ili skupe logistike. Na samo kilometar (0,6 milja) udaljenosti, nalazite se u planinama. Provedite tri dana ovdje, i četvrtog dana će vas ljudi na putu pozdravljati kao da vas znaju oduvijek. Gostoprimstvo u našim ruralnim zajednicama se ne uči iz knjige ili na skupim kursevima. Ono nije profesionalno ispolirano i učtivo, već je dio duge tradicije našeg naroda. Svjedočila sam tome da su mnogi gosti iz inostranstva bili potpuno očarani gostoprimstvom naših mještana. Imali smo poteškoća da ubijedimo ruralne porodice, iako imaju ozbiljne ekonomske izazove, da svojim gostima jednostavno moraju naplatiti hranu i piće; eto koliko daleko ide njihovo velikodušno gostoprimstvo.
Nadalje, ovaj dio Crne Gore je onaj divlji sastojak slogana crnogorske „Divlje ljepote“ (Wild Beauty). Nijesam bila u stanju da vidim ovu ljepotu prije nego što sam došla da živim usred nje. Ali čim sam otišla, stekla sam određenu objektivnost i mogla sam vidjeti jasno i sa poređenjem. Živimo u zaista spektakularnom području. I tu mi, u našoj organizaciji, uvijek nalazimo inspiraciju za projektne ideje koje razvijamo i, ako imamo sreće, sprovodimo. Naš posao je da budemo na terenu i učimo od ljudi o njihovim životnim uslovima, problemima i prilikama. Ono što naučimo pretačemo u predloge – „odozdo nagore“ (bottom up). Nedavno mi je rečeno da su naši projekti jedinstveni po tome što su vrlo opipljivi i konkretni. To je zbog ove stalne izloženosti terenu. Dakle, kada smo bili u stanju da razumijemo naše zajednice iz svakog ugla, prepoznali smo da bi avanturističko putovanje moglo postati jedan od glavnih puteva za razvoj ovog regiona. Napravili smo mnogo grešaka i učili iz njih, i sigurna sam da ćemo nastaviti da učimo nove stvari u budućnosti.
P: Jedna od najnovijih prekograničnih inovacija su „Katunski putevi“ između Crne Gore i Kosova. Šta su katuni, koja je ideja iza projekta i zašto je on poseban?
O: Katuni su vjerovatno najznačajnije kulturno nasljeđe ruralnog Balkana, posebno Crne Gore. Ljudi u planinama su vjekovima živjeli kroz stočarstvo i čitav njihov život se vrtio oko potreba stoke. Jedna od glavnih potreba je kako nahraniti životinje kada su zelene parcele u dolinama oskudne. Tradicija seljenja na veće visine u planine ljeti, čim se snijeg otopi, rođena je iz potrebe da se životinjama obezbijedi hrana i voda. Katuni su privremena naselja koja su podizana u planinama sa specifičnom, jednostavnom arhitekturom, kuhinjom i načinom života. Ova tradicija, iako u stalnom opadanju, još uvijek se praktikuje u Crnoj Gori i na Kosovu. Uglavnom smo željeli da uradimo dvije stvari: S jedne strane, da pomognemo u poboljšanju uslova života farmera u katunima. Na primjer, obezbjeđivanjem mobilnih solarnih sistema, pošto nijesu povezani na električnu mrežu. S druge strane, željeli smo da omogućimo posjetiocima da iskuse ljepotu planina, idilični ambijent katuna, uz savršenu sinergiju čovjeka i prirode, starinske tradicije i sposobnost da razmišljate o svemu oko sebe. I čineći to, pomognemo u očuvanju ovog tradicionalnog načina života uvodeći nove prilike za prihod porodicama. Zapravo, katuni su toliko posebni da sam još uvijek zapanjena što su toliko marginalizovani i zanemareni – jednostavno ne mogu da vjerujem da još uvijek nijesu centralni dio naše planinske turističke ponude!
P: Koje aktivnosti su, u okviru ovog projekta, napravile razliku za mještane? A za buduće avanturističke putnike?
O: Radili smo sa 50 porodica. Solarni sistemi koje su dobili predstavljaju ogromno poboljšanje kvaliteta njihovog života – niko nije imao struju. Takođe, edukovali smo ih o ruralnom turizmu, kako da nude usluge, o mjerama bezbjednosti hrane, itd. Za putnike, postoji odgovarajuća signalizacija duž staze. Postavljeno je pet kampova u divljini u pet katuna, a postoje i dodatna mjesta za odmor. Na namjenskom veb sajtu, katuni su predstavljeni kao kulturno nasljeđe; objašnjeni su ova konkretna staza i usluge; tu je video promocija katuna i njihovih ljudi; a u multimedijalnom dijelu mogu se preuzeti brošure i mapa biodiverziteta.
P: Koji su bili najveći izazovi da se sve ovo ostvari? Imate li neki ključni savjet za druge programere turizma zasnovanog na zajednici?
O: Morate se prilagoditi farmerima i lokalnoj stvarnosti. Ne možete kopirati nešto što je dobro radilo negdje drugdje i očekivati da će raditi na isti način u bilo kojoj datoj zajednici, to se jednostavno ne dešava tako. Morate poznavati zajednicu da biste znali šta može da upali, a šta nikada neće raditi. Naš tim je proveo dva ljeta u katunima, živeći i radeći sa mještanima. Nastavićemo da održavamo kontakt sa njima i u narednim godinama. Druga stvar, kada radite sa početnicima, ne možete očekivati da će se stvari uspješno pokrenuti nakon što ste pružili pomoć u infrastrukturi i par obuka. Još uvijek je potrebno mnogo „držanja za ruku“. Kontinuirano mentorstvo znači da morate ostati u kontaktu i pomoći u prevazilaženju neočekivanih prepreka. I, naravno, morate znati kada da pustite. Prepoznavanje tog zamajca (momentum) je veoma važno, kao i biti spreman na razočaranja, jer će se ona sigurno desiti. Morate naučiti lekciju, nastaviti dalje i izvući maksimum iz toga bez gubljenja volje. To je težak zadatak!
P: Spomenuli ste greške i naučene lekcije – molim Vas, dajte nam sliku Vaših „Top 3“!
O: Ima ih mnogo i sve su dio našeg procesa učenja. Fokusiraću se na one koje smo napravili mi i drugi, stvari koje su relevantne za rast industrije avanturističkih putovanja. Jedna koju smo pravili na početku odnosila se na razvoj staza. Bili smo toliko fokusirani na sve tehničke detalje bitne za staze, da smo zaboravili ljude, biznise i kulturu predstavljenu uz staze. Imperativ je za ukupni kvalitet, „izgled i osjećaj“ staze i održivost, da uključite lokalne aktere, promovišete ih zajedno sa stazom i pomognete da im se dovede posao. Tada njihov odgovor vodi do onog „svi dobijaju“ (win-win) čemu težimo. Druga je o pretjeranom regulisanju jednostavnih stvari i zaboravljanju lokalnog mentaliteta u tom procesu. Na primjer, u Crnoj Gori imamo zaista dobru regulativu za planinske staze u austrijsko-alpskom stilu. Ali Austrijanci samo dolaze u posjetu – oni ne žive ovdje. Iako na papiru i u teoriji sve izgleda savršeno, mnogo signalizacije je uništeno zbog lošeg održavanja i generalno niske svijesti lokalnog stanovništva o važnosti tih staza. Treća i najvažnija: sve je u ljudima! Najlošije ideje će raditi dobro sa aktivnim, posvećenim, odgovornim ljudima, dok će najbolje ideje na svijetu propasti ako se realizuju sa lošim ljudima. Nije važno koliko ideja zvuči „otporno na metke“, ona će propasti ako se stavi u pogrešne ruke. Zaključak: Kada pokušavate nešto novo, razvijate ponude, usluge, bilo šta, prvo nađite prave ljude za to. A pronalaženje pravih ljudi je umjetnost koja se uči samo kroz upoznavanje ljudi, doživljavanje neuspjeha sa njima i pokušavanje ponovo!
P: Praktično govoreći: Koliko vremena treba da se prepješači cijela katunska staza? Koji su smještajni kapaciteti dostupni? Kada je najbolje vrijeme za posjetu i kako organizovati turu? Šta je sa vožnjom bicikla?
O: Ova staza je tematska, posvećena katunima, i može se proći na mnogo načina. Možete je pješačiti ili voziti biciklo, ili ako nijeste toliko avanturistički nastrojeni ili fit, možete je posjetiti terenskim vozilom. Takođe možete odabrati dionice umjesto cijele staze. Dizajnirana je da odgovara mnogim tipovima putnika. Zbog toga može trajati pet dana ili samo jedan – mi toplo preporučujemo produženo iskustvo i vrijeme provedeno u katunima. Na veb sajtu www.katunroads.me možete pronaći razne opcije za smještaj. U nižim djelovima planina nalaze se mali hoteli; u katunima su kampovi u divljini, a takođe i neke kolibe u blizini katuna koje vlasnici žele da iznajme. Možete istraživati i povezati se sa drugim stazama u blizini „Katunskog puta“. Trenutno, za najbolje informacije, posjetite www.pedalaj.me. Govoreći o pravoj vrsti ljudi, ovaj portal je djelo jednog lokalnog entuzijaste, odličan izvor informacija za svakog avanturističkog putnika.
P: Šta je to što Vas drži da idete dalje?
O: Planiram da ostanem ovdje što je duže moguće i dam sve od sebe u pravljenju makar malih razlika, samo da pokažem da se one mogu napraviti. Imam taj strašan osjećaj da niko ne zna kako smisleno pomoći ovom regionu, stabilizovati ekonomsku situaciju i zaustaviti migracije. Migracije su normalne i ja ih razumijem. Ali mi patimo od ogromnog „odliva mozgova“, što rezultira situacijom u kojoj nam zaista nedostaju kapaciteti, posebno u mjestima koja bi trebalo da pokreću održivi razvoj ovog područja. To je zastrašujuće za sve nas koji živimo ovdje. Međutim, ono što me drži su te male razlike koje pravimo našim radom, kao i seoski ljudi koji preživljavaju od sopstvenog rada blizu prirode. Oni imaju najrealniju sliku svega jer žive život koji je zasnovan na stvarnosti. Stoga, pravljenje malih poboljšanja u njihovim zajednicama je ono što nas čini ponosnim, srećnim i motivisanim.
P: Šta je sa Vašim budućim planovima u ovoj oblasti?
O: Nastavićemo da radimo ovaj posao u budućnosti, iako nemamo stabilne izvore finansiranja, već zavisimo od projektnog finansiranja. Zato s vremena na vrijeme moramo da se prijavljujemo za projekte koji nijesu u srži onoga što želimo da radimo, ali finansiranje diktira pravila igre. To je prava šteta za našu organizaciju i aktere. Kada bismo mogli da se fokusiramo na ono što najbolje radimo i što je najpotrebnije, rezultati bi bili mnogo bolji. Ali, kao i uvijek, imamo par projekata kojima smo veoma uzbuđeni. U 2018-2019. godini implementiraćemo dva projekta koja nam se zaista sviđaju. Jedan je posvećen lokalnoj gastronomiji i tradicionalnim prehrambenim proizvodima, a drugi je fokusiran na kulturno pejzažno uređenje, tradicionalnu arhitekturu i na to kako spriječiti ljude da grade kuće koje se ne uklapaju u pejzaž, posebno u atraktivnim i ranjivim zonama prirode. Nastavićemo da posvećujemo posebnu pažnju katunima u oba projekta. Ono što radimo kontinuirano i volonterski, čak i sa nula sredstava i u sopstveno vrijeme, jeste motivisanje novih seoskih porodica da se uključe u održivi turizam.
Intervju vodila Kirsi Hyvaerinen, članica ATTA i edukatorka AdventureEDU, PRÁTTO Consulting, Crna Gora.
