Sezonsko premještanje stoke i ljudi oblikovalo je ne samo pejzaže već i društvene odnose, zanate, prehrambene tradicije, vještine i znanja koja se prenose vjekovima. Od preko 1.200 ucrtanih na starim mapama, danas ih je aktivno oko 400.
Objavljeno u: Vijesti
Nacionalni proces zaštite crnogorskih katuna formalizovan je prije par sedmica, a paralelno s tim Crna Gora se priprema za podnošenje nominacije da se nađu na GIAHS listi Organizacije Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO). Taj proces dobiće i dodatno na značenju činjenicom da će 2026. godina globalno biti obilježena kao Međunarodna godina stočara i pastoralizma.
Izvršna direktorka Regionalne razvojne agencije (RDA) “Bjelasica, Komovi i Prokletije”, Jelena Krivčević, ističe da se katuni nalaze u trenutku kada njihova budućnost zavisi od odluka koje će se donijeti upravo sada. Uprava za zaštitu kulturnih dobara potvrdila je da praksa izdiga na katune ispunjava sve kriterijume da bude proglašena dobrom od nacionalnog značaja, što predstavlja prvu sveobuhvatnu institucionalnu potvrdu da katuni nisu samo sezonska naselja, već kompleksan sistem baštine.
„Za razliku od većine EU zemalja u kojima je ova praksa skoro pa zamrla, mi još imamo oko 1.300 domaćinstava koji praktikuju ovaj vid stočarstva. Zaštita je investicija u ljude koji su trenutno na marginama našeg društva, ali i ulaganje u pejzaže i identitet Crne Gore.“
Krivčević objašnjava da tradicionalna ispaša održava planinske pašnjake; bez stočara ti predjeli brzo zarastaju, a gubi se mozaik pejzaža po kojem je Crna Gora prepoznatljiva. Istovremeno, katuni postaju dragocjen resurs za održivi turizam, jer savremeni putnici traže autentična iskustva i povratak prirodi. Zaštita stvara okvir za unapređivanje stočarske prakse, od boljih puteva i pristupa vodi, do podrške u preradi mlijeka i plasmanu proizvoda.
Izazovi: Depopulacija i pritisak na prostor
Iako duboko ukorijenjeni u istoriji, katuni se suočavaju sa ozbiljnim izazovima. Drastičan pad broja aktivnih katuna — sa 1.200 na svega 400 — direktna je posljedica nedostatka mladih stočara. Drugi ozbiljan problem je pritisak na prostor i učestala izgradnja objekata koji ne pripadaju katunskom ambijentu. Moderne vikendice narušavaju vizuelnu autentičnost ključnu za kulturno prepoznavanje.
„Svaki novoasfaltirani put donosi opasnost od devastacije. Bolja pristupačnost često rezultira time da katuni postaju mete onih koji zloupotrebljavaju pravo izdiga, dok vikendašima paradoksalno počne da smeta prisustvo stoke na terenima tradicionalno namijenjenim stočarstvu.“
Postoje i značajne administrativne nelogičnosti. Stočari koji žele subvencije za preradu mlijeka moraju ispuniti tehničke uslove poput postavljanja keramičkih pločica, čak i na katunima. „Planinke se žale da je dopremanje materijala nepristupačnim putevima bez struje preskupo, a krajnji rezultat je sir koji gubi tradicionalni ukus. O tome koliko pločice ne pripadaju ambijentu katuna, suvišno je i govoriti“, zaključuje Krivčević.
Dragana Šćepanović
